U javnosti i dalje prevladava uvjerenje da privatni detektiv prihvaća svaki slučaj koji mu se ponudi. Logika je jednostavna: klijent ima problem, detektiv nudi rješenje. Međutim, stvarnost je znatno složenija i mnogi ljudi imaju pogrešnu sliku kako detektivski posao zapravo izgleda u praksi. Jedan od najvažnijih dijelova ovog posla nije samo znati voditi istragu nego znati procijeniti kada istragu uopće ne treba započeti.
To nije pitanje posla ili zarade nego pitanje odgovornosti.
S vremenom postaje jasno da detektivski posao nije samo prikupljanje informacija. Informacije koje se predaju klijentu mogu promijeniti brak, obitelj, posao i financije, a ponekad i cijeli život. Upravo zato svaka istraga započinje jednim puno važnijim pitanjem od „može li se to napraviti“. Ključno pitanje glasi: što će se dogoditi nakon što klijent dobije odgovor?
Kako zapravo izgleda prvi razgovor s detektivom
Mnogi zamišljaju da prvi razgovor s detektivom znači dogovor oko praćenja i početka rada. U praksi je prvi razgovor gotovo uvijek savjetovanje i procjena.
U toj fazi cilj nije odmah započeti istragu, nego razumjeti situaciju:
-
što klijent želi saznati
- da li je upit zakonit
-
zašto mu je ta informacija potrebna
-
postoje li realne indicije
-
koliki bi opseg istrage bio potreban
Vrlo često klijente iznenadi činjenica da se najveći dio detektivskog posla događa prije nego što nadzor uopće započne, jer upravo tada počinje stvarni detektivski posao.
U tom trenutku donosi se najvažnija odluka u cijelom procesu.
Nije svaki slučaj „dobar“ slučaj
Mnogi pretpostavljaju da je najteži dio ovog posla pronaći istinu. U praksi ponekad je puno teže odlučiti da se istina ne treba tražiti na taj način. Postoje upiti koji nisu nezakoniti, ali nemaju dobru pozadinu. Riječ je o situacijama u kojima je jasno da bi rezultat istrage mogao izazvati više štete nego koristi.
U takvim trenucima profesionalnost ne znači prihvatiti posao nego ga odbiti.
Zašto se slučajevi nevjere procjenjuju posebno oprezno
Jedno od područja u kojem se to posebno jasno vidi jesu slučajevi sumnje u nevjeru. Iako je to prva asocijacija na privatne detektive, u praksi takve predmete prihvaćamo vrlo selektivno. Razlog nije operativne prirode. Tehnički gledano, takve istrage moguće je provesti.
Razgovori s klijentima u takvim situacijama rijetko su hladni i racionalni. To su ljudi koji su povrijeđeni, ljuti ili očajni, a odnosi su često već ozbiljno narušeni prije nego što istraga uopće započne. Informacija koju detektiv dostavi tada rijetko ostaje samo informacija. Ona može postati okidač za razvod, dugotrajne sukobe, pa čak i nasilje.
Posljednjih godina sve se više govori o nasilju u partnerskim odnosima i porastu femicida. Svaka takva vijest podsjeti koliko brzo konflikt može eskalirati kada su prisutne snažne emocije, ljubomora i osjećaj izdaje. Upravo zato detektiv mora razmišljati šire od same istrage.
Očekivanja klijenata i stvarnost detektivskog posla
Jedan od najčešćih razloga zašto se neki predmeti ne pokreću jest nesklad između očekivanja i realnosti, što najbolje pokazuje koliko je detektivski posao kompleksan i koliko ovisi o procjeni prije početka istrage.
Klijenti često očekuju brz i jasan odgovor u nekoliko dana. Takva očekivanja su razumljiva, jer se detektivski posao često promatra kroz filmove i serije. Međutim, stvarnost je znatno drugačija.
Kvalitetan nadzor nerijetko uključuje:
-
više licenciranih detektiva
-
izmjene tijekom dana
-
više vozila
-
višednevni ili višetjedni rad
-
logistiku i operativne troškove
Kada se sve to objasni na početku, dio klijenata shvati da je razumnije pričekati ili prikupiti dodatne informacije prije početka istrage.
I to je potpuno legitimna odluka.
Zašto se ponekad odbijaju i istrage lažnog bolovanja
Kada su poslovni klijenti u pitanju, razlozi za odbijanje predmeta najčešće nisu emocionalni nego operativni i stručni. Jedan od najboljih primjera su upiti vezani uz sumnju na zloupotrebu bolovanja.
Vrlo čest scenarij izgleda ovako: poslodavac se javi jer je zaposlenik na bolovanju, ali je primijećen u supermarketu, u šetnji psa, na kavi ili kako obavlja svakodnevne aktivnosti. Pitanje koje slijedi gotovo je uvijek isto: može li se ta osoba odmah staviti pod nadzor?
Na prvi pogled takve informacije mogu zvučati sumnjivo, ali u praksi vrlo rijetko predstavljaju stvarnu indiciju zloupotrebe bolovanja.
Važno je razumjeti jednu osnovnu činjenicu. Kada je osoba na bolovanju, njezin se život ne zamrzava. Malo koja dijagnoza u potpunosti zabranjuje odlazak u trgovinu, kratku šetnju, vožnju automobila ili obavljanje osnovnih životnih aktivnosti. U mnogim slučajevima umjerena aktivnost čak je preporučljiva i dio procesa oporavka.
Zbog toga činjenica da je zaposlenik viđen izvan kuće sama po sebi ne govori gotovo ništa o eventualnom kršenju bolovanja. Bolovanje ne znači izolaciju niti potpunu zabranu kretanja.
Pokretanje nadzora isključivo na temelju takvih informacija značilo bi ulazak u opsežnu i logistički zahtjevnu istragu bez stvarne osnove. To bi za klijenta značilo višednevni angažman detektiva, značajne troškove i veliku mogućnost da se na kraju ne utvrdi ništa sporno. Još gora opcija bila bi donošenje poslovnih odluka isključivo na temelju takvih saznanja. Potrebno je jasno razlikovati lažno bolovanje od situacije u kojoj zaposlenik obavlja aktivnosti koje mogu produžiti ili pogoršati tijek oporavka. Te dvije situacije nisu isto, a njihove pravne i radno-pravne posljedice mogu biti vrlo različite. O toj temi bit će više riječi u jednom od sljedećih članaka.
Zašto je iskrena procjena najveća vrijednost za klijenta
Detektivski posao započinje procjenom, a ne nadzorom. U nekim situacijama istraga je logičan sljedeći korak, dok je u drugima najodgovornija odluka savjetovati klijentu da pričeka. Upravo ta realna procjena čini temelj profesionalnog pristupa i pokazuje kako detektivski posao izgleda u stvarnosti.
Ponekad ta odluka znači pokretanje istrage.
Ponekad znači pričekati.
A ponekad znači da istraga uopće nije potrebna.
I upravo ta procjena često je najveća vrijednost koju detektiv može pružiti.
